Zašto slušanje drugih može biti korisno, čak i ako se ne slažemo uvijek

Trebamo li slušati druge ljude?

Često u zadnje vrijeme čujemo izjavu što me briga što drugi misle…

Pa to i je donekle istina, ali što ako su u pravu?

Često nam ljudi žele dobro, ali i put do pakla popločen je dobrim namjerama.

Pod time mislim da uzmemo za primjer. Brižan roditelj koji pretjerano pomaže svom djetetu vjerojatno će od njega napraviti nesposobnu osobu. Ako nekome damo novac, a nismo ga uputili kako da sam dođe do novca samo ga navikavamo na milostinju i stavljamo ga u stanje gdje će sve teže izaći iz problema s novcem.

Istina je i da osobe koje imaju problema s novcem imat će ga bez obzira koliko ga imali.

Prije svega moramo shvatiti da živimo u dualnom svijetu što bi značilo da sve ima dvije strane i dobru i lošu.

Zato je bitno razumjeti da sve izjave koje dolaze do nas su posljedica naše podsvijesti.

Tako smo i mi sami sastavljeni od dobra i zla.

U nama leži i najdivnija osoba i najveće zlo. Ono što ćemo izraziti prema van ovisi o našim uvjerenjima koje smo stekli kroz život.

Imati čvrsti stav oko nečega može biti poprilično pogubno. U redu je imati stavove ali moramo si dozvoliti i preispitati ih.

Kroz povijest smo vidjeli da je posluh jedna od najpogubnijih stvari za čovječanstvo.

Da li je Adolf Hitler opasna osoba? Pa sam po sebi nije, ali ako ljudi ne preispituju svoje stavove itekako može biti pogubno.

Druga bitna zamka ovoga je što kada imamo čvrst stav ne možemo vidjeti niti sagledati druge činjenice.  Koje su možda i presudne za ispravne odluke i ponašanje.

Tako za primjer ako smo se uvjerili da je naš političar dobar za nas i državu jako teško bez obzira koliko teške stvari bile koje ta osoba radi loše uvijek ćemo pronaći nešto što će biti kao istina.

Naš odabranik je težak kradljivac, ali mi to prepisujemo političkom podmetanju, jer njegovi ljudi pišu informacije kako je to izmišljotina.

Naš životni partner je alkoholičar, ali do zadnjeg trena mi zadnji postajemo svjesni toga.

Uzmemo li u obzir sve navedeno možemo zaključiti da postoje dvije vrste stvari koje nam ljudi govore. Jedna će nam istinski pomoći dok će nam druga istinski naškoditi.

Uvijek što god da čujete ne tražite kako da to pobijete nego tražite koliko ima istine u tome.

Najbolji pokazatelj da nešto nije u redu kada nam netko kaže nešto za nas i to izazove emocije.

Umjesto da se počnete braniti i govoriti suprotne argumente kako to nije istina. Stanite i dajte si vremena koliko god da je potrebno da razmotrite izjavu kao istinitom. Tako imate najveće šanse shvatiti što je istina.

Netko nam ukaže na naše pogrešno ponašanje. Ako se slažete s time u redu to je kao da vam netko kaže da imate velik nos i vi stvarno imate velik nos… koga je briga za to…

Ali ako Vam netko kaže da imate velik nos, a vi smatrate da nemate i još se nađete uvrijeđeni, definitivno razmotrite opciju da stvarno imate veliki nos i da ga prihvatite takav kakav je kako bi postao nebitan za naš život.

Postoje i one druge izjave kojima je cilj povrijediti nas. Recimo da nam je teško jer nemamo nogu. I netko nas provocira jer nemamo nogu. Tada ćemo se osjećati jako ružno.

Kako smo naveli živimo u dualnom svijetu i dobro i zlo je u nama. I ako nam se netko izruguje zbog noge budite sigurni da ste i vi nekoga nečime povrijedili i on se upravo osjećao kako se vi osjećate zbog tih uvreda usmjerenih Vama. Iako niste imali lošu namjeru…

Moramo i uzeti u obzir da je puno izjava zbog ljubomore.

Pa često možemo čuti savjet od osobe koja nikada u životu nije napravila ništa i ne shvaća da su naši padovi upravo naši usponi. Naravno ako nešto naučimo iz njih…

A niti je itko ikada bio u našoj koži niti doživio što smo mi doživjeli i ako i je ne zna kako to na nas utječe.